“ČOVJEK PO TOME I JESTE ČOVJEK ŠTO SE NIKAD NE ODLJUĐUJE OD LJUDI”

Intervju sa pesnikom Enesom Kiševićem – urednik intervjua Kosta Kosovac

Velika mi je čast razgovarati sa pesnikom i dramskim umetnikom Enesom Kiševićem. Pesnikom živih očiju, pesnikom dobrote i svetlosti. Za mene ovo nije puki intervju već prilazak čoveku za savet. 

1. Glavna crta Vašeg stvaralaštva po mom viđenju je čovekoljubstvo. Zašto je danas tako teško pa čak i omraženo voleti čoveka? I da li delite sa mnom utisak da dosta ljudi u kućnim ljubimcima traži neku zamenu za čoveka?
   
   • Hvala Vam na ovom pitanju koje nije upućeno samo meni, nego svima nama. 
     
     Prvo smo, po Darwinu, bili životinje, pa smo od životinja postali ljudi. Nismo imali ni imena, ni granica, ni religija, ni nacija. Nismo bili ni svjesni da smo ljudi, a imali smo sve što bi danas osviješten čovjek trebao imati. Čovjek po tome i jest čovjek što se nikad ne odljuđuje od ljudi. Razbor mu ne da da drugi vladaju njegovim umom. Takvi slobodni ljudi nikome ne služe osim svojoj savjesti. Zato su i omraženi od vlasti. Oni koji u kućnim ljubimcima nalaze zamjenu za čovjeka, možda se samo nesvjesno vraćaju svojemu iskonu. Najveće otkriće i napredak na zemlji će biti kada ljudi konačno postanu ljudi. Takvoj Naciji ljudi ja već sad pripadam. Ako je to ipak samo pusti pjesnički san, ja već sad taj svoj san dišem.
     
2. U pesmi „Pripadnost“ kažete: „Sunce čije si ti ime, kojoj galaksiji, kojoj naciji, kojem narodu pripadaš?“. Pored čovekoljubstva, a i vrlo slično tome kod vas je izražen kosmopolitizam. Sa druge strane imamo primere u domaćoj i svetskoj književnosti da su neke od najlepših pesama nastale iz pesničkog patriotskog osećanja. Da li patriotizam i kosmopolitizam ipak mogu ići ruku pod ruku?
   
   • Sunce ni ne zna da je sunce, a sve nas jednako grije. Takva bi trebala biti i pjesnička riječ. Zanimljivo je da se riječ ni na jednom svjetskom jeziku ne može izgovoriti bez daha. Ali korijen daha nije u nama, nego u kozmosu – logosu. Svakim dahom mi udišemo cijeli svemir. Tako bi i pjesnička riječ trebala imati ljudsku toplinu, a svemirsko značenje. Patriotizam koji svijetu budi savjest, koji drugima ne uzima zemlju i slobodu, svim je ljudima dobro došao. Poznajem ljude koji ne pišu patriotsku poeziju, ali sa svojim susjedima ruku pod ruku idu. Takvi patrioti više govore svojim činom, nego riječima. S takvim ljudima volim i šutjeti jer imam osjećaj da u njihovom srcu i srce svemira diše.
     
3. Da li Vam se dešavalo da ne pišete jedan duži period i da na koncu posumnjate u sopstveni talenat? Čemu nas uče stvaralačke krize, šta sa sobom donose?
   
   • Divim se ljudima koji mogu svaki dan pisati. Svaki dan osjećati jednaku potrebu za jelom i pisanjem. Ja, nažalost, ili na svoju radost, ne mogu sebi priuštiti takav luksuz. Više vremena posvećujem drugima, nego sebi. Koliko god se radujem pisanju, toliko se pisanja i bojim jer kada uzmem olovku u ruku, ja više nisam ja. Ne osjećam ni umor, ni glad, ni žeđ, ni san. Ništa. Pun sam neke energije koja me i nakon pisanja još dugo, dugo hrani. Periodi krize i sumnje sasvim su normalni; prazni smo, a osjećamo da nas ta praznina ispunja. Takvih problema prirada nema. Ona stalno ponavlja jedno te isto. Ali našu ljudsku prirodu, samo sumnja pokreće naprijed. Bez obzira radi li se o sumnji filozofa, znanstvenika ili pjesnika.
     
4. Kakav je Vaš odnos prema nadahnuću? Koliko je rad i disciplina u pesničkom poslu bitna?
   
   • Čovjek nije sam sebi svjetionik. Zato postoje drugi pjesnici i knjige koje nam otvaraju vrata. Riječ pisana još prije naše ere može nas nadahnuti da nastavimo njezinu misao. Dah se dahom nadahnjuje. Nekoć sam čekao nadahnuće, a sad nadahnuće nalazi mene. Bez velikog rada, discipline i samopouzdanja, ni u jednom poslu ne može se ništa postići.
     
5. Ako pogledamo jedno od značenja reči patetično videćemo da to ustvari znači uzvišeno. Kolika je potreba danas da se sve unizi, uprosti, svede na nivo zanata? Da li je i priča o talentu danas suvišna kad mnogi tvrde da se pisanje uči?
   
   • Treba se čuvati velike patetike i velikih riječi. Uzvišeni se osjećaji mogu postići i malim običnim ljudskim riječima. Na jednoj čitaćoj probi, poznati glumac Ljuba Tadić kaže režiseru: „Ovde ću da plaknem, ovde ću da kleknem, ovde ću da riknem.“ Ali na sceni napravi sve suprotno. Izgovori Shakespeareove stihove svojim prirodnim glasom – riječi čas šapće, čas između njih pravi dramske pauze. Šuti, a publika od njegove šutnje zaboravi disati. Uzvišena osjećanja mogu se postići i nekom sitnicom, nekim detaljem, dodirom, gestom. Čim čujem riječi zanat i talent, u mislima vidim Vladimira Samojloviča Horowitza. Pijanist svjetskog glasa iz Amerike se vraća pred kraj života u Rusiju, da bi našao smiraj u zemlji svoga porijekla. U avion unose njegov bijeli klavir od kojega se nikad nije razdvajao. Rusi u redovima strpljivo stoje za kartu da bi čuli njegovo sviranje. Nakon čudesnog koncerta prilazi mu jedan muzički kritičar i veli: „Maestro, Vi svirate iste dionice kao i drugi pijanisti, ali kod njih, u muzičkom smislu jedan i jedan su dva, a kod vas jedan i jedan zvuči tisuću. Kako to postižete?“ „Ja Vam, gospodine, odsviram samo glavne note.“
     
     Bog Vam može dati talent, zanat se može naučiti, ali ono nešto posebno, ono što je samo tvoje, to ti ne može ni Bog ni zanat dati. Do toga možeš samo sam doći.
     
6. Vaš prijatelj veliki glumac Zoran Radmilović za sebe i svoje kolege govorio je da su izvođači radova. Na prvu loptu gledano glumac ništa ne stvara on govori tekst napisan od strane dramskog pisca. Ipak, Zoran kao i mnogi drugi doajeni glumišta pokazuju suprotno, na sceni plene. U čemu je stvaralački posao glumca, koji je njegov najzahtevniji deo?
   
   • Zorana su uživali gledati svi, i publika i njegove kolege koje stoje s njim na pozornici. On je bio predstava u predstavi. Njemu su se riječi radovale kao djeca kad se igri svojoj raduju. Mogao je u restoranu uzeti jelovnik i od popisa jela napraviti čitavu predstavu. I uvjeren sam da bi ta predstava, da ju je netko postavio na scenu, bila kulturni događaj sezone. Glumci obično dok rade na ulozi fiksiraju tekst i mizanscenu – kad će sjesti, kad će ustati, napraviti gestu, stanku. Kod Zorana se nikad nije znalo što će učiniti. Bio je nepredvidiv. Znao je godinama igrati istu ulogu, isti tekst, ali on nikad nije bio isti. Zoran je prvi od glumaca koji je u govor unio jazz. Klasičari sviraju po notama, ali on se nije dao ograničiti. Želeći biti apsolutno slobodan Zoranov je duh razbijao ustaljena pravila i okvire. Gledao sam ga kada je prvi put gostovao u Zagrebu s Kraljem Ubuem u Hrvatskom narodnom kazalištu – igra, igra, i najednom iskoči iz uloge i govori političarima koji sjede u ložama: „Koga vide oči moje?!“ S ovom kratkom rečenicom poigravao se je desetak minuta, naglašavajući svaki put drugu riječ. Publika je uživala, političarima je u prvi mah bilo malo neugodno, a onda su se i oni razgalili.
     
     Ako glumac naglasi svaku riječ u tekstu, izgubit će misao. Naglasi li pijanist svaku notu, izgubit će melodiju. Zoran je imao začuđujuću govornu ljestvicu – raskošan glumački dijapazon. Disanje je ritam života – tehnika toliko prirodna da je uopće nismo ni svjesni. Zoran je takvu prirodnost imao i na sceni. Znao je disati kroz tekst. Riječi mu nisu smetale dahu, ni dah riječima. Bilo ga je milina gledati i slušati. Zoran nije bio izvođač radova, ni glumac koji se zalaže za laž, to je njegova samoironija. Mnogi dramski tekstovi bez Zoranove duše ostat će tek prazno slovo na papiru. Kada bih ga u nekoliko brzih poteza pokušao skicirati riječima, rekao bih: Zoran Radmilović, glumački bard, maestro improvizacije, jedan i neponovljiv.
     
7. Pozorišna uloga života i zašto baš ta?
   
   • Izdvojio bih ulogu Petra Hektorovića koju sam igrao u njegovom Ljetnikovcu u Starigradu na otoku Hvaru. Predstava se odvijala u Tvrdalju uz ribnjak u kojemu žive cipli i umiru prirodnom smrću. U takvoj ljepoti i miru trebalo je riječi uskladiti prema pjevu ptica kako se ne bi narušavala tišina. Predstavu smo radili skoro dva mjeseca. Svaki sam dan ustajao rano i plivajući u moru učio melodiju čakavskog govora. Ne znam kada sam toliko uživao radeći na nekoj ulozi. Moram priznati imao sam tremu, onu stvaralačku, plemenitu tremu. Zašto su baš meni, koji sam štokavac, povjerili ovu ulogu kod toliko dobrih glumaca koji su rođeni na čakavskom jeziku.  Međutim toliko sam disao taj jezik da sam čak nekoliko stihova nadopisao za predstavu: „Tvardoj od stin ovoj, lahko ću ja finit. Ma od versih Tvardoj tiješko je učinit.“
     
     Nakon premijere su mi Starograđani rekli: „Gospodine Kiševiću mnogo smo očekivali od Vas, a dobili smo još i više.“ 
     
     Toliko mi je bilo zanimljivo raditi na liku Petra Hektorovića, da bih želio da čitaće probe i dalje traju.
     
8. Šta Vas najviše vezuje za Beograd?
   
   • Kada bih Vam govorio koje sam sve ljude upoznao u Beogradu i družio se s njima ispalo bi da se hvalim.
     
     U Beogradu sam služio vojsku. Igrao sam i svoju prvu predstavu Julije Cezar u režiji Koste Spajića u Narodnom pozorištu. Šećući Skadarlijom s prijateljima glumcima, vidim jednu lijepu Ciganku. Hoda, a ne dotiče kaldrmu. Sličila mi je na Sulamku iz Pjesme nad pjesmama. I najednom počnem govoriti: „Vrati se, Sulamko. Vrati se, vrati se da te gledamo…“ Govorim tako, a ona stoji, smiješi se, a ne znam da me u kafani Tri šešira slušaju glumica Rahela Ferari, slikar Maskareli i čuveni skadarlijski violinist Vojkan. Rahela meni i mojim kolegama mahnu rukom da dođemo k njima za stol. Sutradan smo se trebali vratiti u Zagreb, ali nas je Rahela pozvala k sebi na sarmu. I tako mi ostadosmo još sedam dana u Beogradu. 
     
     Za Beograd me najviše vežu knjige, teatar, prijatelji i beogradsko gostoprimstvo. Beogradsku širokogrudnost najbolje je oslikao moj prijatelj Vojo Šiljak, glasoviti TV voditelj, novinar i pisac: „Nigdje nema takvoga gostoprimstva kao u Beogradu. Oni se raduju da te mogu počastiti i jelom i pićem i svojim društvom. Ugodno se osjećam u njihovom društvu, ali kad oni dođu k meni u Zagreb, najradije bih negdje pobjegao jer im ne znam uzvratiti njihovu gostoljubivost.“
     
9. Pesnici su po pravilu osetljivi ljudi. Hipersenzibilnost ponekad ih može odvesti na krivu stazu, stazu poroka, samoubistva. Kako ostati na tragu svetlosti?
   
   • Pjesnici ne bi trebali ništa očekivati od svojih pjesama – ni od kritike, ni od slave, ni od novca. Svaki dan proći bar desetak kilometara ili raditi u vrtu, najbolji je lijek protiv hipersenzualnosti. Svaki dan posvećivati jednaku pažnju tijelu i duhu. Osjećaji su dobri, ali im se ne treba ni prepustiti, ni gušiti ih. Umjerenost u riječima, umjerenost u hrani, umjerenost u vinu. Puno je vatre u nama i našim osjećajima. Potrebno je tu vatru umjeriti i ona će postati svjetlo. Umiljato svjetlo. Trag svjetlosti nije izvana, svjetlost je u nama, naša svjetlost koju smo mi iz vatre stvorili i koju ništa izvana ne može zasjeniti. 
     
10. Na čemu trenutno radite?
    
    • Pripremam tri knjige za tisak: Dar Nikoli Tesli (sonetni vijenac), Majčine riječi (knjigu za djecu) i knjigu ljubavne poezije radnog naslova I ženama i vinu. Više ću Vam o tome reći kada knjige budu objavljene. Na kraju ovog našeg razgovora pozdravljam Vas svojim još neobjavljenim stihovima:

Na izvoru

Sve u meni
za mene
radi.

Radi mi srce.
Rade mi misli.
Rade mi oči.

U uhu mi žubor.
U nosu – miris zemlje.
Suza radosnica – pod jezikom.

Ništa ne trebam.
Sunce mi na licu.

Netko u meni
za mene
diše.