Marijana Rajić: Poezija

Марија Веселиновић

10. januara, 2023.

Posveta Čarlsu i ostali ožiljici

(u pripremi)

***

Imamo još malo vremena

imamo još malo vremena Čarls

da spakujemo svako svoje

i pobegnemo tamo gde si obećao

tamo je lepo sunčano i toplo zauvek

i nema smrdibuba

tamo ni ljudi ni bube kad ih zgnječiš

ne ispuštaju iz sebe zlo jad i smrad

Ostavićemo garderobu beskućnicima

ostavićemo knjige siročićima

ne znam samo kako da ponesemo vina

jer tamo gde idemo nema vinograda

vina su tuđa skupa i opora

niko ne peče paprike kao da mu od toga život zavisi

i žene ne ljušte šljive jer tako deca vole u pekmezu

Vreme nam ide na ruku

vreme nam ide na ruku Čarls

jesen je jedino godišnje doba koje je ovde ostalo

ostala su zamenili na tenderu

pa tako sada plaćamo leto kad nije leto

u proleće vozimo čamce po jesenjim kišama

a zimske rukavice smo odavno pobacali

uz sve ostalo što nam više ne treba

Polako

požuri

najezda je u pitanju

nadiru sa svih strana

ljudske smrdibube

***

Ne bojim se više

Strah i Ja sklopili smo

Doživotni pakt o nenapadanju

Ponekad se samo na momente prisetim tog osećaja

Mutljavine u želucu

Kao pred neki zajeban nedovoljno spremljeni ispit

Ili

Kada se mrtvi ćale zaleti zelenim fićom

Uzbrdo nizbrdo uzbrdo

Po nekoj opusteloj jugoslovenskoj preriji sa rupčagama točkožderačicama

Ne bojim se više

Ni miševa ni zmija ni dvoglavih paukova

Sada se mirno i sa razumevanjem pogledamo direktno u oči

U njihovim piše

Nećemo ti ništa

Nemoj nas motkom ili metkom

I mi volimo život

I nas je majka mišica zmijurina

(O kako se zove ženka pauka jebem ti)

Nosila i grejala ispod srca

Da živimo gmižemo i volimo

U samo našem gluvom predivnom savršeno razumljivom svetu

A onda svako lepo ode svojim krivudavim

Pogrešnim putem

Ne bojim se više rata

Jebo rat kad si ceo život u nekom i nekakvom ratu

Ratuješ protiv sebe

Ratuješ protiv drugih

Ratuješ protiv nevidljivih i vidljivih aviona

Ali iz televizora ti stalno govore kako rat nisi ni video

I ima da kažeš hvala

Jer su se oni za to krvavo borili i izborili

Kolateralna šteta se podrazumeva

I Jasenovac

I Jadovno

I Kosovo

I kakve to veze ima sa nama u Knez Mihajlovoj

Rešiće sve preletačevići u našem interesu

Jer najbolje za nas je u stvari da izgubimo sve

A da dobijemo ništa

Ne bojim se Hrvata

Šiptara ni Sirijaca

Jer srce su mi do sada uvek lomili

Zamisli

Srbende

I džeparili me u troli

I krali benzin iz rezervoara

A jednom su mi prebili najboljeg druga jer je imao Partizanov dres

Ne bojim se više ni gluposti

Jer glupost je već pobedila

I nema tu šta

I što je gore to je bolje

Opera i balet su dosadni

I na Sajmu knjiga je žurka kod kvalifikovanih pušačica

A ne kod Matije Bazdulja ili Kuste

Ne bojim se smrti

Koliko je puta svako od nas već umro

Jer umreš jedino kada više nisi u nečijem srcu

A ne samo kada preko tebe razapnu stolnjak

Stave tepsiju sa vrućom pitom

I tanjir sa prasetinom koja krcka pod zubima

Ponekad se doduše javi onaj osećaj iz zelenog fiće

Kada se sretnemo

I kurtoazno nazovemo dobar dan

I doviđenja

A ruke prazne ostanu da zjape

Jedva držeći smrdljivu debelu cigaru

Ne bojim se više

Ni da ćeš me zaboraviti

To si mi završio

I vrana ti je mozak popila

A oči ispale za nekim jako finim ženama

Koje umeju da hodaju na vrtoglavo visokim štiklama

Ne bojim se više ničega

A to je baš glupo

I nije normalno

Ko se ne boji

Može biti

Da više i ne postoji

***

U mojim snovima

U mojim snovima

kada pustim radio

ili kada uključim televizor

pričaju neki pristojni ljudi koji ne viču

lepo su obučeni i deluje kao da su svi završili

makar Pravni fakultet

hobi im je lepa književnost

pitanja im postavljaju neki takođe pristojni ljudi

(i žene jednako pristojne)

oni nemaju govorne mane

ne moraju da vode ljubav sa drugarima ili drugaricama šefovima

u veceu nabrzaka

slobodno mogu da varaju muževe i žene

obaveze bez

ne da bi zadržali posao

ili sve u strahu od ponovnog lepljenja plakata

U mojim snovima svi imaju godišnji odmor

socijalno i regres

polutku preko Sindikata

most regal u kome stoje knjige

klasika svetske književnosti

i penziju koja stiže tačno u dan ali cela

kada dobiju rak ne moraju da čekaju na skener

osam i po meseci

i ne plaše se da zaveštaju bubreg ili rožnjaču

ako kojim slučajem umru od starosti

ne treba im popust od privatnika

za prelepi lakirani sanduk i lepe nove lakovane cipele

U mojim snovima

svi ispunjavaju obećanja

jer vo se veže za rogove a čovek za reč

udahneš tri puta duboko pre nego što obećaš bilo šta

čak i tu tako beznačajnu glupost

da ćeš se javiti

da ćemo se ljubiti kotrljajući se Skadarlijom

dok provejava prvi sneg

moje ruke u tvojim džepovima

i pozajmio si mi svoj jarko narandžasti šal

on je jedini ukras najlepše ulice sveta

prepune bugarskih turista koji pijani pevaju

‘Ah što ćemo ljubav kriti’

i sam vredi tristadva’es’ miliona

U mojim snovima

monstrumi ne truju pse i ne odsecaju im šape

jer će u tom slučaju morati da objasne iza debelih zidina

onima koji su slične stvari radili ljudskim bićima

kako to i zašto

sve žrtve se isto zovu

i one na dve i one na četiri noge

bez obzira kako se krste

devojčice se ne jebu kao štuke

dečaci ne siluju tupim olovkama drugara iz klupe

i ne drogiraju se u školskom dvorištu na malom odmoru

na velike odmore ne dolaze tate

da našamaraju nastavnicu istorije

i ne stoje svi miiiiii – rrrrnoooo

bez aplauza

U mojim snovima

tvoje lice nema nijednu brigu

i ne ljutiš se na mene što sam ljuta na Jesenjina

jer je bio siledžija

pustamo da noći odlaze bez pitanja šta će doneti jutro

i slušamo samo odabranu klasiku

godine ne idu redom nego se broje unazad

a mi smo sve mlađi i mlađi

i ne bole nas krsta

i lakše zaboravljamo sve što je bilo

kao da će nam se život tek dogoditi

i nama i ostalima

jao onima koji ne umeju da sanjaju

nego spavaju samo kad se nagutaju Bensedina

U mojim snovima

biva

sve što ne biva

iz sve snage

zašivam oči

da što manje budne ostanu

***

Rekvijem za đavolovu džigericu

(u pripremi)

Pozvao me Đavo

Odneo me Đavo

Đavo i ja smo na Vi

Naše gaće su na Ti

On će meni srce

Ja ću njemu džigericu

Pojesti od ljubavi

Pozvao me Đavo

Odneo me Đavo

Svilen pokrov vezem

Na glogovom kocu

Umro novi dan

Kratka biografija:

Rođena u Beogradu 1974.godine.

Po zanimanju novinar, bavi se komunikacijama, odnosima s javnošću i organizacijom u muzici, umetnosti i kulturi.

Piše poeziju i prozu iz hobija, ljubavi i potrebe.

Objavljivala na web glasilima, u regionalnim časopisima i zbornicima poezije.

Štampana izdanja: „Čudovišno čudo moje“ (zbirka poezije, Čigoja štampa 2015), „U zagrljaju purpurnih kiša“ (zbirka poezije, Presing 2018), četiri knjige iz serijala „O psima i ljudima“ sa profesorom Ratkom Božovićem (Čigoja štampa, koautor i priređivač).