***
daj mi da nemam
ništa
samo mi daj da sve nestane
samo me preskoči u ovom deljenju
ostavi me nagu i toplu
negde sa strane
zaboravljenu među drvećem
prozirnu
da budem samo zuj pčelinji
da više ne brojim
da se odvojim
tišine mi daj
nevid za viđenja i tumačenja
da budem vera, milost,
čednost nimfi
i dragi kamen strpljenja
Ljuskari à la carte
Danas je padala kiša.
Jeli smo rakove u tišini,
istovremeno odlažući ostatke oklopa sa strane,
ja s leve, ti s desne,
ponekad, čak, i obrnuto,
onda kad nam se ukrste pogledi i poneka misao
koju upijemo salvetom.
Ja s leve, ti s desne strane,
ili obrnuto.
Svejedno. Je.
Kada bih samo smogla snage da oližem prste
umesto da ih potapam u vodu s limunom
kao u katran.
Kada bi hteo samo da privučeš stolicu.
U ovom svetu više ni rublje nije intimno.
***
ne slikam, ali
imam jednu praznu sobu u kojoj ostavljam tragove šaka i stopala po zidovima
tako se spajaju bosonogost i potapanje sebe
kako se ne bih udavila
ne spavam ali
jednom davno sam sanjala kako se glava deteta pretvara u jabuku
pa je ja onda grizem
i rekli su mi da to znači da sam
upoznala svoju Lilit
o važnosti tog susreta govori podatak
da detetovu kosu još iskašljavam
ne šetam ali
stalno idem tamo gde me niko ne treba
nema tu kurtoazije
život je krajnje bezobrazan
u gaće se uvlači, pa sad ti
svrši ako smeš
ne govorim, ali
ponekad se usudim da pišem
ako osetim da je jezik rolerkoster
pa bih dala poslednji dinar da se survam, kliznem i zavrištim
iako velike rigidne uši ne shvataju ni krv ni perje
ne letim, ali
često prođem kroz tuđe zatvorene prozore
kao para iz pakla duše
i pišem vam iz te ilegale lažući o
svojim godinama, polu, karakteru, Šopenhaueru i Hamvašu
i sećanju na jednu sebe
jer varljivost je konstanta sveta
ne shvatam, ali
svejedno dajem ljubav jer i prosta deoba
je deoba i neki život iz nje izlazi
ne verujem, ali
opet se molim da me zaobiđe gorčina jer
iako dosta gutam malo varim
i teške su to misli za ovako mršav vrat
pre će se slomiti nego saviti
nemam šećer ali polizaću govna
nemam kartu, ali otići ću
nemam sat, ali vreme je
ne idem u crkvu, ali krst nosim
i brdo je visoko
Mlečni put
Utrnula mi je ruka
I ne mogu da dohvatim knjigu
Koju smo čitali zajedno jednog popodneva,
Zbunjeni
Kao deca uhvaćena u krađi
Trenutka,
Lepljivi od greha i mlečni od radosti.
U knjizi je, sećam se, bila i propusnica
Za spokoj.
Ne mogu da je dohvatim,
Ruka mi je utrnula,
Mislim da je od nezgodnog položaja
Koji sam zauzela
Spram zvezda.
Prolazi vreme ali ništa se ne menja,
Osim osećanja vremena.
Utrnulo mi je srce
I ne znam
Kako da doprem do tebe.